IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME
Leilani je imala svega kilogram i sitno kad se rodila. Bilo je to u jedno od onih proljeća u kojima izgleda kao da ništa ne može poći po zlu.
Nakitili su je raznim dijagnozama odmah u startu. Umjesto imena dobila je šifre. Sve toplo od svijeta što je dočekalo, bile su majčine ruke. I suze slane, tople od bola. Šifra straha nije imala broj, ali je bila najjača od svih. Probijala je drhtave nijanse kroz svaki šapat doktora i zvižduk respiratora. Plač je značio radost, život i pobjedu u prvom poluvremenu.
Zvjezde se ponekad dogovore tako, da odigraju partiju s najboljima. Dozvole ljepoti zavladati i ostanu kao promatrači, uživajući u pogledu šanse koja raste u čudo.
Vrijeme juri, bez obzira kakva su proljeća. Vječiti sprinter, neumorni atleta. Naučila je živjeti. Jesti i pjevati. Naučila je govoriti slatkoćom djeteta i mudrošću starice. Prohodala nikad nije.
Nosila je ožiljke poput bisera, hrabro i ponosno. Zamišljala kako bi lijepo bilo šetati. Potrčati za leptirom. Kako bi lijepo bilo pasti i oderati koljena u igri s prijateljicama. Sanjala je budna kroz paučinu dana koji prolaze i toliko je malo htjela.
Kad je krenula u školu zrak su obojile teške emocije. Uspoređivanje s vršnjacima, prva ljubav u izvjesnog Peru koji je trčao i ptice prestižući. Poneko izrugivanje tankim nogama i savijenim leđima, zaboljeli su više od ijednog zahvata.
A onda se dogodilo nešto što je i danas vjerujem, jedina snaga koja drži ovaj svijet živim.
Kad nastupi proljeće, oboja sve što možemo strpati pod imenice posebnim sjajem. Prste i oči koje spuštamo pred svime što ne želimo gledati. Bogatstvom topline u neizrecivim nijansama. Pa tako i ljudske duše.
Marko je dečko koji se borio s disleksijom i slabim vidom. Nosio je naočale od najranijeg djetinjstva, jako je volio knjige, prezirao nogomet pa samim time i nije baš bio omiljen u muškom društvu. Pod stablom kestena volio je razgovarati s Leilani za vrijeme velikog odmora dok su išli u školu. Bio je prijatelj, pokretač i snaga djevojčici umornoj od ljudskog nerazumijevanja.
Pronašli su se u klimavom momentu svojih života, po bojama duše i snazi koja ih krasi tjelesnim teškoćama usprkos.
Ovog proljeća, jurim na neko predavanje prema Spinutu i u parku Emanuela Vidovića ugledam dva poznata lica. Ona sjedi u svojim kolicima, kose vezane u dugu pletenicu što joj se prelijeva niz leđa, prelijepa, sa suncem u očima. On odrastao, 20-ak godina, sjedi na klupi pored nje smijući se nečemu što mu je pričala. Prišla sam im i rekla kako sam sretna da ih vidim zajedno, da su ostali prijatelji sve te godine. Ispričali su mi da studiraju na istom fakultetu, uživaju u parkovima, diskutiraju o pročitanim knjigama. Nije ih obeshrabrio svijet. Odraslost donese ponešto prihvaćanja i svijesti da nismo ono što drugi u nama vide, nego smo veliki toliko koliko u sebe duboko možemo pogledati bez da zaboli.
Marko se nasmijao srcem i očima u isti tren i reče mi: „ Pišemo knjigu zajedno. O borbi s predrasudama, onako surovoj ali bez mišića, o ljubavi i prijateljstvu, o ljudima poput nas.“
A Leilani stavivši svoju ruku preko njegove, doda: „Život je piše, mi samo tipkamo o tome kako sva snaga ovog svijeta ponekad stane u svega kilogram i sitno.“
